Krckalište

Partybreaker

Oprostite, malo sam se uspavao. Ustvari, izbačen sam iz kolotečine svog dnevnog (i blogerskog) bioritma, jer sam proteklih dana bio kod mame koja je prvo bila na operaciji, pa se onda vratila kući, a ja za sve to vrijeme morao paziti na nju, njenu kuću, njene životinje (nema peradi), raditi sve što je ona do sada radila plus moje obaveze… a to je prilično naporno, pa sam umoran, bezvoljan, razdražljiv, dosadan sam sebi. Takav će vjerojatno biti i ovaj post, pa ga slobodno preskočite.
Ovaj tjedan i nešto bez bloga međutim, dalo mi je misliti o raznim stvarima. Recimo zašto ljudi koji se vrate sa operacije žuči imaju perverznu potrebu svima već s vrata pokazivati svoje izvađene kamence? I svi redom moraju komentirati i diviti se njihovoj nenadjebivoj veličini. Kao da se radi o kakvim trofejima, a ne boleštini izvađenoj iz vašeg tijela. Ono, takmiče se čiji su veći… Zašto? To bi bilo kao kada bi ja čuvao gnoj iz istiskanog prišta i pokazivao naokolo: Vidite, ovaj je bio kapitalac! A kako je tek prsnuo…(doduše, ima i takvih slučajeva).
Lijepo sam rekao mami, Molim te, nemoj to nositi kući kad ih izvade. Mislite da me je poslušala? Enivej, pokušajte se suzdržati od pokazivanja žučnih kamenaca baš svakome. Ne dvojim da ima ljudi koje to možda i zanima, ali ima i ljudi kojima takve stvari mogu zgaditi život. Meni naprimjer.

Uslijed bakćanja s mamom i njenim kamencima propustio sam onaj rođendan kod prijateljice koja ima kokoši u dvorištu. To je ustvari originalno prijateljica od moje cure, pa posredno i moja što me dovelo do još jednog pitanja s kojim razbijam glavu već neko vrijeme: zašto moja cura ima više prijatelja od mene? Nema nikakvih očiglednih i objektivnih razloga za to, ali je činjenica da ih ima, da se sastaju uglavnom na rođendanima i onda igraju one igre kad se svakome prilijepi papir na čelo s imenom neke poznate ličnosti, pa moraš pogoditi tko si. Ja imam samo jednog prijatelja i nijedan od nas dvojice ne slavi svoj rođendan. Kažu da ljudi što su stariji teže sklapaju prijateljstva. Meni je i danas na pragu tridesete i u vrtiću to oduvijek bilo podjednako teško. Moram priznati da sam pomalo mizantrop, nisam za pojest, popit, razbit... ne volim zabave, druženja i velika okupljanja, al jebeš ga, mislim da bih mogao zavoljeti onu igru.

Objavio Krcko u 16. veljača 2006 5:18:00 | 18 komentara

Glava u (školskoj) torbi

Prije ili kasnije shvatite kako je osnovna škola ako ne već najbolje, a ono najnevinije razdoblje vašeg života koje je bespovratno otišlo i pretočilo se u mirise istrošene gumice, drvenih bojica, čitanke i stare pionirske marame koju ni sami ne znate zašto, ali je eto čuvate još uvijek negdje na dnu ladice s garderobom.

Neki dan sam baš načeo tu temu s prijateljicom koja je učiteljica klincima od prvog do četvrtog razreda u jednoj osnovnoj školi i dok je ona prepričavala svoje komične doživljaje s današnjim klincima, ja sam se prisjetio svog djetinjstva i na pamet su mi pale one ogromne, preteške torbe koje smo morali nositi na leđima i koje su imale mačje oči na kopčama za sigurnost u prometu. Klinci danas više ne moraju nositi teške torbe, jer dobar dio knjiga ostavljaju u školi što ih uvelike rasterećuje. Naše jedino rasterećenje je bilo kada bi te iste torbe prebacili s leđa naprijed i tako 'svirali' zamišljenu harmoniku. Našoj učiteljici je to bilo iz tko zna kojeg razloga neizmjerno zabavno i smiješno, pa je nas četvoricu 'harmonikaša' vazda izvodila pred ploču da pomoću njih sviramo i pjevamo. Tada je najnoviji hit bila pjesma 'mali mrav', pa bi ona kada bi ostalo što slobodnog vremena na satu i nije se imalo više što za raditi, redovito prozvala: 'Ajmo, mali mrav!'. Nas četvorica bi izašli pred razred i do kraja sata onim malim, dječjim ručicama rastezali torbe umjesto harmonika i pjevali 'malog mrava'' da se orila cijela škola.

Možda zbog nesinhroniziranosti i kakofoničnog prizvuka kojeg je naša četvorka imala, a možda iz nekog drugog razloga, učiteljica je vremenom počela prozivati samo jednog od nas četvorice u kojem je otkrila talent stvarno lijepog i izražajnog glasa i taj bi u trenucima razredne dokolice pjevao uglavnom najnovije zabavne i novokomponirane narodnjačke hitove kako bi se na neki način rasteretili od uobičajenih pjesmica koje smo imali naučiti po redovnom, školskom programu. No, nekako je 'mali mrav' našoj učiteljici ostao najdraža od svih pjesama, pa ga je jednom po tko zna koji put zamolila da to otpjeva cijelom razredu. Klincu je očito bilo svega već dosta, pa je na opće zaprepaštenje taj put odbio zapjevati.
-A zašto sad ne želiš pjevati? – upitala ga je učiteljica.
-Sramota me je – rekao je jadni malac prvo čega se dosjetio.
-Pa tebe ako je sramota, stavi glavu u torbu – našalila se učiteljica da ga malo ohrabri.
Već sljedećeg trenutka, klinac se mireći sa sudbinom rezignirano okrenuo na stolici, tutnio čitavu glavu u školsku torbu i opleo na sav glas:

'Livada, livada saaanjiva se budiii
mali mrav se kreće niz Ajšine grudiii
Mali mrav, mali mrav u nedrima nestooo,
moooram da ga nađem da menjamo mesto!'

U razredu provala smijeha, učiteljica ga čak nastoji zaustaviti, ali kakvi – on je stavio glavu u torbu da na uštrp svog srama i nevoljkosti otpjeva tu pjesmu i nema te sile na ovome svijetu koja će ga u tome spriječiti. Ne moram vam ni govoriti da je nakon toga dobio nadimak Mali mrav, a ona naša torbetina se pokazala kao višestruko korisna. Em nosi knjige, em na njoj možeš svirati zamišljenu harmoniku kad ti je dosadno, em možeš staviti glavu u nju kad te je nečega stvarno sramota. Dakle, služila je svrsi, a za dobijanje po prstima služio je Mirko.
Mirko je bio šiba od bukovine ili javorine, ne znam točno, metar-metar i nešto dugačka.
Služio je za uvođenje discipline i reda u razred, a i kao pokazivač geografskih pojmova na karti ili isticanja pojedinih redova na školskoj tabli kada bi učiteljica nešto pokazivala njime.
Jedan dan je učiteljica došla u razred nakon niza neadekvatnih sredstava za kažnjavanje(klečanje na zrnima kukuruza, povlačenje za uši, stajanje u ćošku i pet minuta sramljenja...) i rekla : 'Ajde djeco da smislimo ime za ovu šibu. Ima li ko kakav prijedlog?'.
Svi su se uskomešali i nakon niza konstruktivnih prijedloga, netko je povikao 'Mirko'. Učiteljica se oduševila – 'Mirko, izvrsno!' I tako je šiba krštena u Mirka.
Sva djeca su istog trena zavoljela Mirka, ali ne baš i batine koje im je pružao. Mirko je na jednom svom kraju imao ukras od plavo-bijelo-crvene vrpce i služio je uglavnom za popularne packe (mlaćenje šibom po otvorenim dlanovima).Broj packi se kretao zavisno od težine počinjenog nedjela. Bile su minimalno dvije packe za neko malo sranje koje bi napravio do maksimalno osam za neko stvarno veliko sranje koje bi dijete napravilo. Smrtne kazne nije bilo, što je dokaz da je i onda, u 'danima mraka' vladala demokracija.
I usred baš jednog takvog pozamašnog batinanja na jednom stvarno okorjelom dječarcu, Mirko je puko! Slomio se! Muk. Tišina u razredu, a onda i prvi jecaji. Svi smo plakali za Mirkom, jer smo ga svi i voljeli. A kako i ne bi? Bio je tu s nama, dijelio dobro i zlo (više zlo), bio nam je kao drug, brat, a sad...sad ga nema...Čak je i dječak koji je samo koji minut prije toga dobivao batine i koji je snosio odgovornost što je Mirko pukao baš na njemu, ronio prave, gorke i iskrene suze. Sada, da li je to bilo stoga što je Mirko pukao ili zbog batina koje je primio ili je možda osjećao neizbrisiv teret krivice zbog nemile slučajnosti, nikada nije razjašnjeno.
Uzalud smo ga pokušavali slijepiti na mjestu puknuća, pokušavali nemoguće, ali to jednostavno nije više bilo to.
To se i pokazalo na prvom sljedećem dijeljenju packi kada je Mirko tako skrpan pokušao povratiti staru slavu. Pri drugom, trećem udaru odvalio se tamo gdje je slijepljen i ostao visiti na onom selotejpu, klateći se kao klatno kakvog starog zidnog sata. A nije išlo ni da ga učiteljica racionalnije upotrebljava (slabije udara da ne pukne), jer bi onda pravda koja je ipak morala biti izvršena bila zakinuta.

Nakon par dana, učiteljica je došla u razred sa novom šibom i rekla 'Evo djeco, Mirko je otišao u penziju. Ovo je njegov sin - Smirko.' Ali nitko nije popušio priču. Svi smo mrzili učiteljicu zbog toga i zlovoljno smo šutjeli. Smirko nikada u našim srcima nije mogao zamijeniti Mirka niti su batine više ikada imale okus pravednosti u našim zaplakanim očima.

Objavio Krcko u 6. veljača 2006 15:41:00 | 11 komentara

Krcko u kandžama peradi

Ja patim od paničnog i iracionalnog straha od peradi. Sve peradi, od ptica preko domaćih životinja tipa kokoš ili guska. Čini mi se da se moj poremećaj zove ornitofobija, premda ljudi kažu kako ovako izražen oblik nikada nisu vidjeli. On ide toliko daleko da se bojim dodirnuti obično, malo žuto pile ili vrapca. Nije smiješno…. dobro, možda malo.

Da zez bude veći, ja se uopće ne bojim zmija, guštera, pauka, pasa, miševa, parcova i ine živine (vidi, rima) koje se većina drugih ljudi boji. Miša bez problema mogu uhvatiti u ruku, prići zmiji ili velikom nepoznatom psu. Ali kokoš…majko moja.

Pogađate da su mi jedan od najstrašnijih horora ikad Hitchcockove 'Ptice', a ako me želite svojski prepasti, dovoljno je da mi darujete kanarinca.

Ne znam do kada u prošlost seže taj strah, ali svjedoci tvrde da su me kao klinca s neke dvije-tri godine znali često zateći kako s pilićima dijelim zob i ječam. Poslije toga se sjećam kako sam strahovao od odlaska kod bake na selo, jer je baka držala strašne kokoši i još krvoločnije guske. Je li me kao trogodišnjeg klinca koje pile kljucnulo za vrijeme dijeljenja užine s njima i tako mi usadilo ovu nepremostivu traumu, ostaje nerazjašnjena misterija do dan danas. Ako i je, ja sam taj događaj očito potisnuo duboko, duboko u podsvijest.

Samo znam da se i danas libim ići na mjesta na kojima oko mene (o užasa) slobodno šeće domaća pernata živina. Prijateljica koja živi na selu nas je prije neki dan zvala na rođendan, a moje prvo pitanje je bilo: 'Jel držite vi kakvu perad po dvorištu?'

Možete zamisliti zbunjenost ljudi ovim pitanjem. I što sad? Da kažem 'To da se zatvori kad ja budem dolazio'? Zatvoreni ili ne, ionako ću ih panično zamišljati kako svojim kandžama i kljunovima (ne znam što je strašnije) uporno grebu i kljucaju put do mene. I vjerujte, neće mi biti nimalo ugodno.

Objavio Krcko u 3. veljača 2006 16:53:00 | 15 komentara

Ljudi i mačke naglavačke

U jednom od prethodnih postova sam spomenuo svog mačka. Pogađate da je to jedno razmaženo stvorenje koje može raditi i dobiti što god poželi. Osim jedne stvari – ne puštam ga van iz kuće ili što bi rekli braća Ameri: he's grounded for life (iako on i u trenutku dok ovo pišem tužno gleda kroz prozor). Zašto? Iz jednostavnog razloga što mislim da vanjski svijet nije siguran ni za ljude, a kamoli za kućne ljubimce i da bi mi se vratio ofucan (to sigurno) ili se ne bi vratio uopće, a to ne želim. Zato ga držim pod staklenim zvonom.

E sad pošto i ta jadna mačka ima neke prirodne potrebe osim vode, hrane i obavljanja nužde, moja cura i ja smo se dosjetili kako riješiti i taj problem. Ona će početi donositi svoju macu sijamku svaki vikend kad bude dolazila kod mene čim stigne torba za transport maca koju smo naručili u neckermanu, a kad odsluša zadnju godinu studija (cura, ne maca) i stalno se doseli, tada će i maca doseliti s njom za stalno. Tako ćemo imati jedan sretni menage a quatre (valjda ovo nije neologizam?) i živjeti happily ever after s našim macama podržavajući mačje svodništvo.

Tu macu sijamku sam joj poklonio za jednu godišnjicu naše veze. Priča ide ovako: moja cura me počela pripremati tjednima prije The datuma za ono što želi za godišnjicu, a uzdajući se u moju poslovičnu darežljivost, ta želja je bila ni manje ni više nego rusko-plava ili kartuzijska mačka. Ona bi baš jednu takvu.

Dobro, reko i pođem ja nazivati po oglasima za legla takvih mačaka. No pošto su rusko-plave i kartuzijanske mačke izuzetno rijetke kod nas, 'friški' mačići se tada baš u inat nisu mogli nigdje naći, nego ništa prije nekoliko mjeseci najkraće što ja nisam mogao čekati, a znanstvenici još nisu izumili nešto što bi poslužilo stvaranju instant mačke iz epruvete. K tomu, cijena za jedno kartuzijsko ili rusko-plavo mače kretala se oko vrtoglavih 700 eura što bi samo po sebi bilo dovoljno da prizemlji i opameti svakog potencijalnog kupca nesnobovskih sklonosti. Nazivajući te ljude koji žive u nekom svom svijetu, platio sam svoj danak i otrpio višesatnu torturu slušanja o pedigreima, nagradama koje su njihove mačke osvojile, ogovaranja konkurencije ( 'A zvali ste i njih? Znate, ne bih da se kaže kako je poteklo od mene, ali njihove mace vam nisu baš prave rasne.') i sveg ostalog od čeg se sastoji život nekoga komu je glavna životna preokupacija uzgoj rasnih mačaka.

No to nije još ništa prema onome što slijedi.
Rekao sam curi kako stvari stoje i ona je popustljivo rekla da bi se zadovoljila i sa sijamskom macom, jer je takvu već imala i simpa su joj baš kao i nedostižne rusko plave i kartuzijanerice. Super, pomislih. To ne bi trebao biti problem. Sijamske mace se mogu nabaviti na svakom ćošku i ne koštaju toliko puno. Nakon prelistavanja oglasa, najbližu macu sam našao u Našicama i zamolio prijatelja da me tamo odveze, jer kako već  rekoh – ja ne vozim auto. Bilo je sparno ljetno popodne i mi smo srećom, brzo pronašli kuću gdje se prodavala maca. Kapiju nam je otvorila žena svojih šezdesetak godina, vrlo čudnog ponašanja. Njezin patuljasti jazavčar (mogu li jazavčari bit drugačiji neg patuljasti?) mi se istog trena zaletio pod noge i čvrsto mi zagrizao hlače (sva sreća, imao sam dugačke hlače).
-Ne bojte se, neće vam ništa. – usporeno je prozborila žena.
-Halooo? Jebeni pas me drži zubima za nogu! – pomislih ja podrazumijevajući da je to ipak 'nešta'.
No, vlasničina reakcija je izostala, a ja sam Brzoga (tako se zvao pas) vukao na nozi sve do ulaza u kuću jedno dvadesetak metara dalje pred čijim sam ga vratima jedva nekako otresao. Kad smo ušli unutra, imali smo što i za vidjeti. Prvi šok nas je dočekao u malom predsoblju u kojem je ležalo jedno pedesetak (bez pretjerivanja) natrpanih pari cipela sa debelim slojem blata koji se na njima korio godinama. Dnevni je bio u još gorem stanju – po ormarima, kauču i fotelji je ležala razbacana odjeća koja također očito godinama nije bila slagana. Trpezarijski stol je bio pun ustajale hrane oko koje su se rojile nebrojene muhe.

-Sjedite – reče žena.

-Gdje??? – nametalo se pitanje.

-Sjedite na kauč, nema veze ako sjednete na robu, nisam stigla pospremiti.

Očito je proteklih par godina bila zauzeta s nečim važnijim, pomislim i sjednem ipak na taj kauč, kadli nešto ispod mene skviknu… Maca i njezini mačići, zalegli se ispod te odjeće. Tada smo ipak odlučili sjesti za stol ne bi li nas još negdje iznenadio kakav oblik života koji se razvio uslijed te prljavštine i nereda s kojim se nitko nije zabavljao godinama.

-Znate, moj muž je bio đubre… - počela je žena priču istim onim usporenim tonom. Moj prijatelj i ja smo se samo pogledavali i dovijali se načinima kako da uzmemo macu, platimo i brišemo. Ali to nije bilo moguće. Na svaki naš pokušaj upita bili bi zaustavljeni daljom digresijom: 'On je mene maltretirao i radio mi grozne stvari. Što sam ja sve s njim propatila…' Sve bi to još nekako proteklo u redu, ali ozbiljno sam se počeo brinuti kada je iz susjedne sobe izbauljao raščešljani mladić u gaćama i potkošulji (valjda sin od stare?) nevjerojatno luđačkog pogleda. Ni zdravo, ni dobar dan. Mi smo mu kimnuli glavom, ali on uopće nije reagirao. Sjeo je preko puta nas, uzeo neki nož i stao piljiti u nas.

-Vidi kolko je sati, mi bi morali krenuti! – izustio sam panično, a u glavi mi se maglila vizija sutrašnjeg naslova u crnoj kronici: 'Došli po macu, završili raskomadani'.

Tad smo konačno dobili macu, dali ženi sto kuna i uputili se prema spasonosnom izlazu. Sin – manijak je još uvijek nepomično buljio u nas sjedeći na onom istom mjestu. Mislite da smo prošli tako lako? Kad smo izašli, Brzi me je opet skužio i nepogrešivo se zaletio s druge strane dvorišta u moju nogu. Ovaj put sam ga vukao na nozi do izlaza.

Kad smo konačno sjeli u auto i stavili macu na zadnje sjedište, moj prijatelj se okrenuo prema njoj i empatično joj dodao: 'Jadna maco, ti si se sada barem spasila.'.

Jest, spasila se utoliko što više ne živi u kući strave, ali je do sada imala jedno četiri teška okota i od toga samo jedno preživjelo mače. Na našu ideju da furamo macu kod mog mačka i nazad svaki vikend, mama od moje cure se sablaznila uz živopisnu asocijaciju na Žaklinu. Žaklina je navodno bila seks-lutka od gume koja je kružila zagrebačkim studentskim domom sedamdesetih. Išla je od jedne studentske sobe do druge, a navodno se njeno korištenje i naplaćivalo. Dakle, kad je njena mama čula za našu namjeru s macom opisanu na početku ovog posta, složila je ljutitu facu i uvrijeđeno nam odbrusila: 'Pa sram vas bilo! Ne mislite valjda jadnu macu furati ko Žaklinu?!'

Objavio Krcko u 1. veljača 2006 22:24:00 | 15 komentara

Rezime

Ajde malo da rezimiram i ja svoj blog. Prošlo je mjesec dana od početka mog pisanja (dobro, malo sam okasnio, ali to nisam ja kriv, nego server koji je malo-malo nedostupan) i brojke su manje više sljedeće:

-Deset napisanih postova što bi bilo oko jedan post svaka tri dana (nije loše, ali moglo bi to i aktivnije).

-Šezdeset komentara što bi bilo oko šest komentara po postu (iznenađujuće dobro za početak i za moju sklonost da obično ostavljam ljude bez teksta :) ).

-Imao sam oko 550 jedinstvenih posjeta (što god ovo 'jednistvenih' značilo) od čega ih je najviše bilo u prvom tjednu.

-Konkretnije: oko 100 posjetitelja tjedno, 15-20 dnevno (ipak netko čita moje žvrljotine).

-91 stranica na netu ima link do Krckališta, a najviše ljudi je došlo do mene preko Mojblog portala , a sa blogova preko Normalno zeznute. Hvala, Normalno zeznuta! :)

-Preko googleta su ljudi najviše dolazili u potrazi za 'piramidama u Bosni' i 'ustaškim blogom' (ne pitajte kako, ni meni nije jasno).

Ja sam zadovoljan, premda bih vjerojatno pisao blog da ga i nitko ne čita i komentira. Ne samo zato što sam skriboman po prirodi, nego zato što trenutno u životu nemam ama baš ništa pametnije za raditi.

Objavio Krcko u 1. veljača 2006 6:55:00 | 6 komentara

Slike i još ponešto...

Nekima sam ostao dužan fotku mog mačka, pa evo onda, ovo je moj Aristotel.

Singerica je na svom blogu postala fotke pogleda kojeg ima s terase. Moj pogled nije baš toliko atraktivan kao njezin (žena živi okružena prirodom), ali nije ni moj pogled baš toliko loš. U napasti da ne ispadnem previše patetičan, reći ću samo da se obožavam buditi uz ovo.

Jedan odgovorni bloger ne može bez blog aktivnosti i zavirivanja u komšijsko dvorište, pa sam si u ovih nešto malo manje od mjesec dana dao u zadatak da ću manje-više redovno posjećivati i komentirati blogove koji su mi privukli pažnju i na kojima se ima štogod zanimljivo za pročitati. To bi bili otprilike ovi:

Blog o Vukovaru
Odispat
Normalno zeznuta
Tonkica Palonkica
Moje2ja
Singerica
Samba

Kad budem bio malo manje lijen nego što sam u ovom trenutku, stavit ću sve pobrojane u side bar (neke već jesam) uz napomenu da se nitko ne osjeća dužan i obavezan staviti mene na svoj blog, jer ovo je moje mišljenje o nečijoj kvaliteti i nema veze s onom narodnom 'ruka ruku mije'. Ja ću ih čitati bez obzira što oni mislili o meni i budu li uopće svjesni mog postojanja. Nadam se da će se lista meni interesantnih blogova čak i širiti.

Toliko za sada. Pozdrav svima.

Objavio Krcko u 29. siječanj 2006 16:52:00 | 7 komentara

(Ne)vozačke nevolje

Ja ne vozim automobil. Imam 29 godina, ali još uvijek nemam vozačku dozvolu za nijedno motorizirano prijevozno sredstvo. Prijevozno sredstvo na koje se ja oslanjam je isključivo ovo. Ne znam zapravo zašto je to tako, ponekad pokušavam sam sebi opravdati ovu činjenicu od toga da nisu svi za upravljanje motornim vozilima do anarhističkog svjetonazora koji oštro kritizira kulturu automobila. No, prava je istina da automobil u pojedinim situacijama zna biti korisna stvar, a onda ja u tim situacijama moram ovisiti o drugim osobama koje znaju njime upravljati. Jedna od takvih osoba je i moja cura. Za nju bi se donekle moglo reći da zna voziti auto. Kažem donekle, jer je vožnja s njom jedno nadasve zanimljivo i neponovljivo iskustvo u vidu kritičnih i po život opasnih momenata u prometu. Nastranu sad to što joj se svako malo gasi motor na semaforima, što ima sklonost da ne pazi na pješake na zebri, što ponekad dobije ideju da ima prednost kada izlazi iz sporedne ceste nad ovima koji dolaze iz glavne i što svaki, ali baš svaki put zauzme dva parkirna mjesta (jebeš li ga, uvijek nepogrešivo nacilja onu crtu između)…

E sad je zamislite u jugu starom sedamnaest (brojkama: 17) godina. To je jedno vrijeme vozila sijući strah i teror cestama Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. L Sada nema svoj auto (na sreću ostalih vozača i pješaka), ali zato ponekad posudimo auto od moje stare. Ovaj. I onda svugdje idemo. Već sam govorio o tome kako sam ateist, ne vjerujem u bogove, vanzemaljce, horoskope, uroke, vradžbine i ostala čudesa, ali ako će ikada išta promijeniti taj sustav u mom mentalnom sklopu, onda će to biti vožnja s mojom curom. Naime, uhvatio sam se nekoliko puta kako za vrijeme vožnje s njom postajem religiozan prisjećajući se molitava koje sam kao mali naučio od bake popraćeno paničnim zahtjevom nekom imaginarnom nadnaravnom biću: 'samo da preživimo, samo da preživimo, samo da….' No, shvatili ste. Sada mi još samo preostaje da izdam priručnik za samopomoć koji bi se recimo zvao 'Od uvjerenog ateista do religioznog fanatika u tri jednostavna koraka kroz vožnju s mojom curom'.

Jedno od takvih 'proviđenja' sam imao kada smo prije dvije godine išli u Bosnu i kada smo pošli preći granicu na Savi na mjestu gdje nema mosta. Jebiga, to nismo mi krivi. Prvi puta smo prelazili granicu na tom mjestu, a na tabli sa strelicom je lijepo pisalo 'granični prijelaz' samo su izostavili da je to skelski prijelaz koji ne funkcionira već godinama i da skele više nema odavno. Samo duboka, hladna i nabujala rijeka… tako smo se našli na rubu nasipa i Save koja je zjapila ispod nas. Malo je falilo da moja cura umjesto rikverca okrene u prvu i da bude 'buć!'. Kada smo to preživjeli, u Bosni nas je drmnuo kulturološki šok u vidu tunela bez svjetala dugog kao noćna mora. Ona je naravno, ladno ušla u tunel ne znajući gdje se na autu pale svjetla (bio je to onaj auto od moje stare) i učas smo se našli u potpunom mraku u sred vožnje. Pomislio sam, gotovo je, ovo se ne može preživjeti i sjetio se one Pascalove: 'Ako vjerujete u Boga i ispostavi se da ste u krivu – nikom ništa. Ali ako ne vjerujete u Boga i ispostavi se da ste u krivu – idete u pakao. Dakle, kladim se na Boga!'

Pošto smo mi u tom tunelu išli ravno u pakao, brzinski sam primijenio ovu misao u djelo i stao se moliti. Ni sam ne znam kako smo ipak izašli iz tog tunela. Bit će da ipak imamo malčice više sreće nego pameti. A možda su i moje molitve pomogle, tko zna.

Situacija nije bolja ni danas, jer kad i dobijemo auto, onda se obavezno moramo dovijati kako da iz točke A u točku B stignemo putem na kojem nema semafora na uzbrdici (da nam se ne ugasi motor i da nas pritom netko ne bubne ostraga), nema puno prometa, oštrih zavoja itd…pa takav put onda traje i po desetak i više kilometara duže.

No i pored svega toga, ja apsolutno nemam nikakva prava kritizirati bilo čiju vožnju, jer moja cura za razliku od mene, kako tako, ali ipak vozi što ja za sebe ni u najluđim snovima ne mogu reći. I zato ću dok se to ne promijeni, s vremena na vrijeme, trpjeti loše vozače, njihov loš izbor glazbe i loš izbor tema za razgovor, kao i suočavanje sa stalnim optužujućim pitanjem: 'Zašto već jednom ne položiš vozački ispit?'

Objavio Krcko u 28. siječanj 2006 5:11:00 | 7 komentara

www.liječenje-znanošću.com

Svugdje ja idem po internetu i svašta nađem, pa sam tako naletio i na ovu stranicu: http://www.lijecenje-kuranom.com

Podsjetilo me to na djetinjstvo i slušanje raznih priča po 'komšijskim sijelima', o hodžinim zapisima i demonskim djelovanjima, pa sam odlučio da im se javim .

Što drugo reći, nego ako vas zanima sukob između jednog uvjerenog ateista i hrpe uvjerenih vjernika, pratite, navijajte, uzmite kokice i zavalite se u fotelju. Diskusija se već zahuktala...

Znanost i demoni

Objavio Krcko u 25. siječanj 2006 4:43:00 | 4 komentara

E jebiga...

Kada sam počeo pisati ovaj blog, obećao sam samom sebi da neću o politici (dobro, ne pretjerano) i da ću barem pokušati biti ne previše ozbiljan. Nema politike u moju butigu, rekoh sam sebi. Suzdrži se, kontroliraj, broji do deset….svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduješ  - pokušavao sam s afirmacijskim rečenicama iz arsenala instant – psihologije i knjiga za samopomoć.

Ali džaba sve to. Kad netko izvali takvu notornu glupost da je ustaški pokret u svojoj biti bio jedan plemeniti, oslobodilački pokret i kada to izgovori čovjek koji je, gle užasa, jedan od ljudi koji nam u saborskim klupama svima kroji sudbinu, onda nešto u čovjeku pukne i svi oni planovi o nenerviranju i nepisanju o politici na blogu padnu u vodu.

Vi koji ste gledali pogađate da je povod za ovo emisija 'Kontraplan' Dubravka Merlića u petak naveče u kojoj je HSP-ovac Miroslav Rožić uspio sročiti ovu velebnu misao o ustašama i njihovom pokretu. Nadrobio je dotični i nešto o tome kako su osnivači ustaškog pokreta bili mahom Židovi valjda nas pokušavajući impresionirati svojim nenadjebivim poznavanjem geneze ove zločinačke falange, ne sluteći pritom da je davno prešao mjeru dobrog ukusa ostavljajući svoje sugovornike i nas pred malim ekranima u šoku i nevjerici.

I mogao bih ja tu do preksutra o njegovoj stranci i tome da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada i da će HSP bez obzira koliko puta pod pritiskom skidao Pavelićevu sliku iz svojih ureda ostati jedna ljigava družina koja će pod maskom uglađenosti u svojoj srži njegovati onaj najcrnji fašizam koristeći svaku ovakvu priliku za apologiziranje ustaškog pokreta. No umjesto toga radije bih poželio Rožiću i njegovim istomišljenicima da se, ako je to ikako moguće po onim zakonima karme iz istočnjačkih filozofija, u sljedećem životu rode kao Srbi, Židovi ili Romi u državi gdje je na vlasti 'plemeniti i oslobodilački' ustaški pokret. Ništa manje ni više od toga.

Objavio Krcko u 15. siječanj 2006 21:48:00 | 7 komentara

Kraljevstvo za pizzu

Moj grad je siromašan u puno stvari. Nudi premalo sadržaja, premalo poticaja, života, radnih mjesta...ali to je ionako opis skoro svakog malog grada u Hrvatskoj, a ja uopće ne želim biti negativan. Ono što je mene iznenadilo je to da u našem gradu, a za razliku od mnogih i puno manjih gradova, ne možeš naručiti pizzu na kućnu adresu.

Pa to i nije neka stvar, reći ćete vi. Ali...evo priznajem, ja sam ponekad tolika lijenčina. Neda mi se kuhati, a neda mi se ni ići do pizzerije, jesti tamo ili čekati i nositi onu glomaznu i nespretnu kutiju doma. Pizza dostava se tada čini kao najjednostavnija i najjeftinija opcija, ali vraga... od cijelih 5 (slovima: pet) pizzerija u gradu, niti jedna nema uslugu dostave. Ovo bi bili otprilike razgovori pri pokušaju da pronađem barem jednu takvu pizzeriju:

Pizzerija 1:
JA: Halo? Dobar dan, molim vas recite mi, jel dostavljate pizzu na kućnu adresu?
GLAS S DRUGE STRANE: To samo šefica ponekad raznosi ljudima s kojima se zna, a nje ionako nema tu, na putu je.

Ok, pošteno, rekoh. Idemo dalje...

Pizzerija 2:
JA: Dobar dan, molim vas, jel imate možda uslugu dostave pizze?
GLAS S DRUGE STRANE(muzika trešti, javlja se neka balavica): Ha-ha, ma šta vam je?

Dobro je da oni nemaju, pomislim ja tješeći se, probao sam jednom kod njih pizzu, bila je tvrda kao kamen i nejestiva. Više je ličila na oružje, nego na neku hranu. Što možemo, idemo dalje...

Pizzerija 3:
Nakon opetovanog i upornog zvanja nitko se još upornije ni ne javlja, a to je pizzerija koja se najviše reklamira i trebala bi biti kao najbolja. No, ništa nas ne smije obeshrabriti...

Pizzerija 4:
Ovo i nije pizzerija kojoj je to primarna djelatnost nego nešto improvizirano u sklopu jednog trgovinskog lanca, pa sam pretpostavljao da su male šanse da oni i raznose, ali zašto da ne, vrijedi pokušati:
JA: Recite mi, jel vi dostavljate pizze na kućnu adresu?
NADRKANI GLAS S DRUGE STRANE: Mi danas ne radimo. Praznik je.
JA: Dobro danas, ali inače... u ovom trenutku shvatim da mi je glas s druge strane već poklopio slušalicu.
Sad kad sam si već dao toliko truda, what the hack, idem nazvati i petu...

Pizzerija 5:
Ovo je restoran koji navodno u ponudi ima i velik broj pizza.
JA: Dobar dan, molim vas, jel imate uslugu dostave?
GLAS S DRUGE STRANE(zbunjeno): Kako to mislite?
JA: Pa pizzu recimo...jel dostavljate?
GLAS S DRUGE STRANE: Samo po užem centru, do hotela najdalje.
Ok, sad sam već totalno zbunjen. Ljudska glupost je nevjerojatna stvar. Uvijek vas iznova može fascinirati...
JA: Paa...ja sam vam možda čak i bliže od hotela samo na drugu stranu (provodim idućih pet minuta u objašnjavanju moje lokacije, ali uzalud, guska koja se javila očito nije iz grada, a očito se nije potrudila kada je već dobila posao u njemu ni popamtiti njegove značajnije toponime poput crkve ili groblja)...
GLAS S DRUGE STRANE: Ne znam gdje je to, ali kad vam je to već tako blizu, zašto ne bi vi došli ovamo na pizzu?

Odustajem od potrage i objašnjavanja i počinjem se baviti mišlju bi li bio dobar i ekonomski isplativ potez otvoriti u gradu pizzeriju koja uključuje i dostavu?

Objavio Krcko u 12. siječanj 2006 14:19:00 | 6 komentara